JVP - Povijest

POVIJEST ORGANIZIRANOG VATROGASTVA U  PULI

Uvod

1878

Još dalekog 10. lipnja 1878. godine je tadašnje Općinsko vi­jeće Pule, kojemu je na čelu bio gradonačelnik dr. BARSAN, odluči­lo osnovati po prvi puta jednu postrojbu gradskih vatrogasaca. Istovremeno je tada bio raspisan i natječaj za zapovjednika pos­trojbe, kao i za prijem u službu 48 vatrogasaca.

Te iste godine odnosno 4 mjeseci kasnije, dana 8. listopada 1878. godine, je Gradsko vijeće usvojilo i PRAVILNIK SLUŽBE VA­TROGASNE POSTROJBE.

Prema tom Pravilniku, vatrogasnu postrojbu je činilo 48 vatro­gasaca, podijeljenih u 2 čete: penjači (njih 24) i vatrogasci (ili požarnici), kojih je također bilo 24.

Svaka od tih četa je imala 3 smjene od po 8 ljudi na radu.

Vatrogasna postrojba je u svakom pogledu bila ovisna o osni­vaču, dakle, o Gradskom vijeću: bilo da se radilo o osiguranju po­trebnih novčanih sredstava, prostora za rad, ili pak o izboru po­trebnih kadrova, tj. vatrogasaca.

Gradsko vijeće je tada imenovalo i posebno tijelo, koje se zvalo ODBOR ZA POŽARE (Comitato agl'incendi) od 4 člana, od kojih je Vatrogasni inspektor imao status stalnog člana, dok su preosta­la trojica bili smjenjivi. Vatrogasnog inspektora je također ime­novalo Gradsko vijeće.

Službeno je vatrogasna postrojba svoju profesionalnu aktivnost započela sa danom 01.11.1878. godine.

 

Nadležnosti ODBORA ZA POŽARE

Pomenuti Odbor je bio nadležan da:

1)      izvještava osnivača o "marljivosti" postrojbe, dakle, o efikasnosti u radu postrojbe,

2)      nadzire broj i stanje vatrogasne opreme, predlažući mjere za efikasniji rad postrojbe,

3)      vodi računa odnosno utvrđuje stupanj reda u svakodnev­nom radu, a posebno gleda čistoće prostorija,

4)      predlaže mjere za poboljšanje kvalitete rada,

5)      budno prati odnosno analizira mogućnosti od izbijanja požara, te daje prijedloge kako poboljšati opće stanje u protupožarnoj zaštiti, te

6)      daje prijedloge za priznanja onim vatrogascima koji su se istakli u radu, ali i za kažnjavanje onih, koji su se ogriješili u disciplini.

 

Prikaz odredbi PRAVILNIKA SLUŽBE

Već je naprijed istaknuto da je Gradsko vijeće još 8. listo­pada 1878. godine usvojilo Pravilnik o radu vatrogasne postrojbe.

Najznačajnije odredbe u tom Pravilniku su:

  1. Zapovjednik Vatrogasne postrojbe je bio vatrogasni inspek­tor, koga je imenovalo Gradsko vijeće,
  2. kod prijema u službu, svaki vatrogasac je morao polagati prisegu da će u potpunosti izvršavati sve svoje obveze, te da će uvijek biti spreman bez iznimke ("senza fallo")pristupiti gaše­nju požara,
  3. svaki vatrogasac je pri prijemu u službu također preuzi­mao obvezu kako će najmanje l godinu biti u toj službi, osim izu­zetaka više sile,
  4. za vrijeme rada u postrojbi, nitko se ne smije udaljava­ti s radnog mjesta ili "napustiti" alat i opremu,
  5. za vrijeme učestvovanja u vatrogasnim vježbama, strogo se zabranjuje uzimati vino ili pušiti, osim ako zapovjednik to ne bi odobrio, no na njegovu komandu "PAŽNJA"!, to se moralo odmah prekinuti uzimati,
  6. kako je postrojba, kao institucija bila organizirana na vojnički način, svatko je bio dužan bezuvjetno prihvatiti nared­be, koje će mu izdavati nadređeni, i to bez prigovora ili geste da se sa time ne slaže ( dakle, nije se smio niti ljutiti!),
  7. nadzornik (stražar, čuvar) u postrojbi ima pravo na bes­platni "smještaj u naturi" u krugu postrojbe, plus 10 forinti mjesečno,
  8. prema istom Pravilniku, u postrojbi se trebao formirati poseban fond za nagrade, koji se alimentirao od naplaćenih kazni onih vatrogasaca, koji na poziv (kada nisu bili na poslu, već kod svoje kuće) nisu odmah pristupili u postrojbu radi potrebe gašenja požara, a niti su prethodno priopćili da se neće nalaziti kod kuće. Za takve vatrogasce, kazne su bile 20 "soldi" za prvi puta, 50 "soldi" za drugi puta, a l forinta za treći puta. Ako se nekome dogodilo i četvrti pet da nije zatečen kod kuće, bivao je isključen iz postrojbe! , itd...

 

BROŠURA «VATROGASAC»

 

Priručnik

Godine 1884., dakle, 6 godina nakon osnivanja vatrogasne postrojbe, u Puli je izašla iz tiska brošura "VATROGASAC", koja je imala podnaslov "Praktične i teorijske bilješke o organiziranju, obuci i opremanju vatrogasnih postrojbi", sa posebnim osvrtom na to, kako je organizirana postrojba u Puli.

Autor te brošure je bio RODOLEO PONS, vatrogasni inspektor. Knjiga je bila ilustrirana tabelama i crtežima.

Iz pomenute brošure crpimo sve podatke, reklo bi se, dragocje­ne Podatke o osnivanju i radu PRVE VATROGASNE POSTROJBE U PULI, čiju smo 130. godišnjicu osnivanja slavili 2008. godine.

Već u I poglavlju pomenute brošure, razvidno je, zašto se upra­vo 1878. godine pristupilo osnivanju vatrogasne postrojbe u Puli.

Naime, te je godine buknuo požar na kući gosp. MASSEROTTI-ja, koji je zatekao, iznenadio grad, jer do tog dana Pula nije imala svoje vatrogasce, pa tako niti opreme za gašenje požara. Istina, jedna manja vatrogasna postrojba je bila u tadašnjem Arsenalu, i vatrogasci te postrojbe su priskočili u pomoć, te sve «sredili» u nekoliko sati rada.

Taj događaj je političkoj vlasti u gradu dao do znanja da treba nešto energično poduzeti. Prozvana je Gradska uprava da u roku od nekoliko sedmica sačini i prezentira prijedlog o osnivanju vatrogasne službe za potrebe grada odnosno građana, jer se «opet može nešto dogoditi».

I to se ubrzo organiziralo.

Gradsko vijeće je zadužilo 5 svojih vijećnika, koji su čini­li specijalno tijelo (radnu grupu), kasnije nazvan ODBOR ZA POŽARE, koje tijelo je pristupilo vrlo odgovorno tom poslu. Grad je iz svo­jih sredstava platio dvojici eksperata u toj oblasti da otputuju u Beč radi prikupljanja svih materijala i iskustva, kako bi se u Puli pristupilo formiranju vatrogasne postrojbe. Kada je to, što se prikupilo u Beču stavljeno na papir, Grad je uputio apel mlade­ži Pule da se prijave u postrojbu, i sve je, više-manje dobro kre­nulo. Gradske vlasti su upravo autora brošure "VATROGASAC" imenovale za vatrogasnog inspektora, sa zadatkom da predloži formiranje i organiziranje takve postrojbe. Na apel vlasti, javili su  se obrtni­ci, među njima, posebno tesari i zidari, koji su pretežno bili upos­leni u Arsenalu, tako da je službeno vatrogasna aktivnost započeta u Puli, osnivanjem prve vatrogasne postrojbe za grad. To je bilo dana 1. listopada 1878. godine, i zato danas obilježavamo 125-tu godišnjicu od osnivanja organiziranog vatrogastva u Puli.

 

PREDUVJETI ZA OSNUTAK VATROGASNE POSTROJBE U PULI

Prva stvar koju je Grad trebao osigurati, osim raspisivanja natječaja za prijem u vatrogasnu službu, bilo je osiguranje adekvat­nog prostora.

Već se tada smatralo, da lokacija postrojbe mora imati takvu poziciju u gradu, koja će biti najbliža onima, koje zadesi požar. Odabrana je lokacija na Piazza Dante Alighieri (i danas je to Dan­teov trg). Gradsko poglavarstvo u obrazloženju te odabrane lokaci­je je tada isticalo, da je to preko puta zgrade Osnovne škole i zgrade Pošte odnosno u neposrednoj blizini fontane (vodoskoka). Na toj lokaciji je Grad unajmio jednu "nešto dužu zgradu", podijeljenu u 5 prostorija: za ured zapovjednika, za dežurnu službu, za skladište opreme, te 2 prostorije za stanovanje čuvara sa svo­jom obitelji. Svaka od tih prostorija je imala svoj posebni ulaz. Slijedi detaljni opis svake prostorije po kvadraturi, popisom opre­me i namještaja. Već tada, na početku rada postrojbe, preko noći su dežurala 2 vatrogasca, za što im je osiguran po l željezni krevet.

 

ODORE VATROGASACA

Gradska uprava je za novo oformljenu postrojbu osigurala sred­stva za radnu odjeću, ali ne i za "paradnu uniformu". Nju su mogli kupiti sami vatrogasci iz svojih sredstava, plaćajući ju u mjeseč­nim ratama.

U radnu opremu je spadala i kaciga od kože, koja je imala od­govarajuće ukrase od mjedi. Zapovjednikova kaciga je bila svečani­ja, ona nije bila od kože, već od bijelog svijetlog metala sa po­zlaćenim ukrasima.

U brošuri "VATROGASAC" slijedi opis kacige zamjenika zapovjed­nika, vatrogasaca-vođe smjena, itd. a po ukrasima na kacigi se je moglo znati "tko je ko".

Kod opisivanja tih kaciga, autor brošure je napomenuo kako su kacige od kože bile prikladnije za nošenje, jer da su bile lakše od onih metalnih…

Osim kacige, Grad je svakom vatrogascu osigurao i kapu, koja se nosila u različitim prilikama odnosno za različite potrebe. Ka­ko su vremenom bile neuporabljive za glave novoprimljenih vatrogasaca, vremenom je svaki novopridošli vatrogasac sebi trebao sam kupiti kapu, koja je trebala biti iste boje, kao i odora, a to je bila tamnoplava boja sa značkom (amblemom) na prednjoj strani.

Nakon toga slijedi detaljni opis vatrogasnih činova na kapi…

Osim pomenutih odora (radne i svečane), Grad je članovima pos­trojbe darovao i 12 kom. ogrtača od tamnosivog materijala sa crve­nim okovratnikom, koje su pojedini vatrogasci nosili kada je bilo hladno, te kada su dežurali u kazalištu za vrijeme predsta­ve, te na drugim javnim mjestima ili priredbama.

Da bi odora bila kompletnija, svaki vatrogasac si je mogao se­bi kupiti (pa onda i nositi), i sablju, koja je na opasaču također imala oznake činova, kao što je rečeno za kacige. Grad nije osigu­ravao sredstva za navedene sablje, jer nije mogao "nadvladati troš­kove" takove kupovine.

Isto tako, u opremu vatrogasaca je spadala i ZVIŽDALJKA od metala (mjedi), koja je visjela na crvenoj vrpci preko lijevog ramena.

 

OPREMA VATROGASACA - PENJAČA

 

Penjači

U brošuri se preciznije definira što je to vatrogasac - penjač, pa se tako za njega kaže, da je to onaj vatrogasac koji se više uključuje u određene, specifične požare, i te baš u središ­te požara. Zbog toga takav vatrogasac ima direktni doticaj sa va­trom i dimom, te je zato više izložen opasnostima.

Kaciga vatrogasca-penjača je imala kožnati dodatak, koji do­datak je onemogućavao da ga opeku iskre od vatre, ili da dođe do oštećenja između kože vrata i košulje. Taj kožnati dodatak se je pričvršćivao na vanjskoj strani kacige, te se spuštao preko rame­na. Da bi se dobila zaštita od dima, vatrogasac-penjač je u opremi imao i spužvu, koja bi se umočila u vodu sa octom. Spužva se je stavljala preko ustiju tako, što je sa obje strane lica bila fik­sirana sa 2 trake, povezane iza glave odnosno na zatiljku. U naj­opasnijim slučajevima intervencija kod otvorenih vatri, takav va­trogasac je na glavu stavljao kacigu od kože, koja je imala i dvije staklene leće radi zaštite očiju. Da bi mogao disati dok in­tervenira na vatri, vatrogasac-penjač se služio jednom cijevi, koja je bila s druge strane pričvršćena na aparat sa komprimiranim zra­kom, što je nosio na leđima, a. do zraka je dolazio korištenjem od­govarajuća pumpe za zrak. Korištenje takvog aparata za disanje je ponekad bilo vrlo opasno, pogotovo kod gašenja velike i jake va­tre, kada su se stvarali opasni plinovi, koji su oduzimali dah. Iz tih razloga se aparat sa komprimiranim zrakom koristio samo izu­zetno, već i zato, što je od kožnate kacige na glavi vatrogascu bilo vrlo toplo, a kristalne leće za zaštitu očiju bi se često za­maglile, a nije ih se moglo odmah brisati odnosno očistiti.

Na kraju treba reći još i to, da je vatrogasac-penjač u svo­joj opremi imao i sjekiricu, koplje, kao i veliku sjekiru za inter­vencije na drvenim krovovima.

 

OBUKA VATROGASACA

Obuka vatrogasaca se je vršila sa ciljem da se novoprimljeni vatrogasci što prije osposobe za zvanje vatrogasca, kao i da se postepeno osposobe za rukovanje svim aparatima u postrojbi, koje su trebali dobro poznavati. Vrijeme uvježbavanja je rezultiralo stjecanjem brzine svakog pojedinca u ovladavanju potrebnim vješti­nama, ali i stjecanju potrebne discipline u radu.

Pripadnici vatrogasne postrojbe su svake nedjelje prije pod­ne, i to u trajanju od 2 sata, dolazili u postrojbu radi uvježba­vanja potrebnim vještinama.

U tu svrhu u krugu postrojbe je bila podignuta odgovarajuća drvena baraka na 3 etaže, sa po 2 prozora u svakoj etaži. Baraka je imala vlastiti krov na dvije vode, bez žljebova (kupa). Krov je bio od dasaka, koje su bile položene longitudinalno (po dužini), i to tako, da je svaka pojedina daska svojim vanjskim bridom za nekoliko centimetara pokrivala dasku ispod sebe, a zato, da bi lak­še oticala voda, te kako ne bi došlo do kapanja vode na donjim etažama. Krov barake je bio naslonjen na zid susjedne zgrade, a radi njegove čvrstoće odnosno sigurnosti.

Program uvježbavanja se svodio po slijedećem programu:

za prvu vježbu obuke, i to u prvom tjednu tekućeg mjeseca, najprije se prilazilo generalnom čišćenju opreme. Pregledavala se ispravnost svake crpke, ispitivale cijevi, podmazivali su se ležajevi na kotačima voznog parka, mijenjala se voda u cisternama, otprašivala su se radna odijela, koja su se nakon toga zračila, kako ne bi bila zahvaćena od moljaca, skidala se eventualna hrđa, čistio i lakirao svaki metalni dio vozila ili opreme.

Nakon svih opisanih radnji, slijedilo je postrojavanje svih vatrogasaca u dvorištu postrojbe, te se podnosilo pisano izvješće o svemu što se to nedjeljno prijepodne učinilo u vježbi.

 

UZBUNJIVANJE PRILIKOM IZBIJANJA POŽARA

U početku rada vatrogasne postrojbe, kako u Puli, a tako i u drugim gradovima, najprije se je uzbunjivanje vršilo uporabom crkvenih zvona, pogotovo tamo, gdje još nije bila postavljena telefonska mreža.

U onim gradovima gdje je bila smještena vojska, to uzbunjivanje se je činilo uporabom TOPA, kao npr. u Grazu (Austrija).

U Puli se je top koristio samo u slučajevima ako je požar izbio u krugu objekata ratne mornarice, ili pak objekata u luci. Broj hitaca odnosno pucnjeva je «govorio» o lokaciji požara, ali obično su se davala tri hica, nakon čega bi trube unutar postrojbi pozivale vatrogasce na zbor, na sakupljanje. Tek kasnijih godina se je uzbunjivanje davalo uporabom zvučne sirene na elektro pogon. Prema tome, u Puli se nije smjelo aktivirati top na Kaštelu ako je do požara došlo na privatnoj kući ili privatnom imanju, pa je preostalo jedino koristiti trube.

Kada je već došlo do uzbunjivanja, u intervenciju se je išlo korištenjem od jednih do triju kola, koja su vukli konji. Svaka kola su imala drvenu bačvu kapaciteta 800 litara vode. Svaka bačva je za punjenje imala vlastito crijevo dužine 6 metara sa odgovarajućim hidrantom. Za svaki slučaj, takva kola su u opremi imala i tri kante (posude) za vodu, te ručnu svjetiljku.

Kako su gradske ulice bile pretežno uske (imale su širinu od 4 metra), a konji su bili hitri i temperamentni, dotur vode za gašenje nije bilo bez problema sa pješacima na ulicama, pa se pristupilo nabavci dvokolica, koje su imale istovrsne drvene bačve kapaciteta 400 litara vode, pa se je njime lakše i kretalo, i rukovalo, pogotovo ako je požar izbio u kojoj od ulica starog grada. Ako su se ta vatrogasna kola sa konjskom zapregom koristila noću, kao izvor osvjetljenja su bile petrolejske lampe, što je bio korak naprijed u odnosu na ranije doba, kada su se koristile baklje.

Još nešto o korištenju konjske zaprege.

Samo veliki gradovi u tadašnjem Carstvu su imali odgovarajuće staje sa konjima. Pula to nije imala kada se osnovala vatrogasna postrojba, pa je trebalo nalaziti druga rješenja. Gradski redarstvenici imali  su ovlaštenje da zaustave bilo koju konjsku spregu na koju su naišli, a vlasnik konja se nije mogao protiviti da se njegovi konji upregnu u vatrogasna kola, jer su u protivnom slijedile novčane kazne. Isto je tako Poglavarstvo Grada utvrdilo naknade, zapravo nagrade onim vlasnicima konja, koji bi prvi stigli sa svojim konjima u postrojbu, a pošto je na snazi bila uzbuna. Onaj koji je prvi stigao u postrojbu je za nagradu dobivao 5 forinti, drugi

bi dobivao 3 forinte, a treći 2 forinte. Za ustupanje konja, vlasnici su pored toga, dobivali naknadu od 1 forinte na sat.

Problema je bilo i sa prijevozom vatrogasaca na mjesto požara. Tada nije bilo motornih prijevoznih sredstava kao danas, pa su se vatrogasci snalazili kako su najbolje mogli. Samo u većim i dobro organiziranim postrojbama su se imala velika kola, koja su mogla prebaciti 10 - 12 vatrogasaca sa opremom. Tamo gdje toga nije bilo, vatrogasci su najčešće pješačili do požarišta, pa prije nego bi pristupili gašenju požara, prema izvorima u istoj brošuri ''Vatrogasac'', imali su pravo ''uzeti dah'', dakle, malo se odmoriti. Ne treba reći koliko se je vremena zbog toga gubilo, ali i ljudska snaga je imala svoje granice!

U istoj brošuri ''Vatrogasac'' detaljno se daje prikaz kako su se vatrogasci mobilizirali kada je došlo do uzbunjivanja, kakva je bila ''taktika'' kod gašenja, dakle organizacija. Isto je tako dat prikaz vrsta požara, i odgovarajući opis radnji za svaku vrstu požara. Radilo se o   ovih 9 vrsti požara:

1. požar na osobi,

2. požar u podrumu (kantini),

3. požar u skladištu (magazinu),

4. požar stana,

5. požar na dimnjaku,

6. požar na tavanu,

7. veliki požar,

8. šumski požar, i

9. požar u rudniku.

 

KLASIFIKACIJA VATROGASNIH POSTROJBI PO VRSTAMA

Uvijek iz iste brošure «VATROGASAC», razvidno je kako su tada u Carstvu postojale različite vrste postrojbi vatrogasaca, i to obzirom na osnivača i onoga tko je osiguravao sredstva za rad, pa su tako postojali u to doba:

1. PROFESIONALNI VATROGASCI, koji su primali stalnu plaću za svoj rad. Njih su imali samo glavni gradovi pojedinih zemalja u Carstvu, kao i drugi veliki gradovi, koji su imali veliki broj zgrada i industrije odnosno ustanova. Tako se u brošuri kao primjer ističe grad London, koji je za svoju profesionalnu postrojbu od Vlade dobivao godišnje 10.000 funti sterlinga, a svako osiguravajuće društvo u gradu je moralo izdvajati po 35 lira (u protuvrijednosti funte) na svaki milijun lira osigurane imovine. S tog naslova je grad London godišnje inkasirao namjenski za vatrogastvo 25.000 lira, opet preračunato u funtama, a to je bilo 2,5 puta više nego li je Vlada osiguravala sredstva i jednoj godini;

2. VATROGASCI PO SILI ZAKONA su bili organizirani u manjim gradovima i naseljima, gdje nije bilo financijskih uvjeta za profesionalne vatrogasce. Oni su se tretirali kao vatrogasci po sili zakona zato, što su se regrutirali iz redova punoljetnih i zdravih građana, a gasiti požar je za svakog građana bilo obligatorno. Kažem «obligatorno» zato, jer se je inače novčano kažnjavalo onoga, tko se na poziv nije odazivao. Mi u Puli nismo imali takvu vatrogasnu postrojbu, niti sam naišao na podatak da bi takvih postrojbi bilo u Istri;

3. DOBROVOLJNE VATROGASNE UDRUGE su bile one, gdje se za pruženi rad nije ništa plaćalo. Takvih postrojbi je bilo najviše u ono doba, ali to ipak nisu bili DVD-i u današnjem smislu. Oni su se udruživali dragovoljno, a između sebe su birali zapovjednika ili pak «kapetana», kako su ga negdje zvali. Takav zapovjednik je imao «ograničene ovlasti», a birao se na određeno vrijeme. Vatrogasci su svom zapovjedniku «obećavali poslušnost». Oprema za te dobrovoljne vatrogasne udruge se nabavljala iz različitih donacija, posebno od strane privatnih obrtnika. To je stvarno bila udruga, jer se članovi te udruge – dakle vatrogasci plaćali članarinu. Kako je to bilo suviše skromno za rad udruge, primali su se darovi, legati i već spomenute donacije. Jedino se je takovim vatrogascima plaćala odnosno davala naknada za odsustvovanje s posla, ili kada bi uslijed dobivenih povreda na intervencijama, bili na bolovanju. Takvih dobrovoljnih udruga je bilo i u velikim gradovima, gdje je inače djelovala profesionalna vatrogasna postrojba, pa se je između tih različitih postrojbi uvijek dogovaralo kada i gdje će tko od njih djelovati, čak su se u tom pravcu sklapali i određeni pisani sporazumi odnosno dogovori;

4. GRADSKI VATROGASCI SA ODREĐENIM NAKNADAMA

Ti su vatrogasci u potpunosti bili financirani od grada, odnosno općine. Općina bi za njih nabavljala opremu, radnu odjeću i plaću za instruktora, a ne i za članove postrojbe. Vatrogasci su u takvim postrojbama bili dragovoljci, bez unaprijed određenog roka do kada će htjeti biti u postrojbi. Postrojba je donosila vlastiti Statut, koji je prvenstveno regulirao radnu disciplinu. Instruktor je morao biti stručan u poslovima vatrogastva, ili kako stoji napisano u brošuri «morao je znati više od ostalih vatrogasaca». Takve postrojbe su se poglavito formirale u industrijskim centrima, gdje nisu manjkali «robusni i zdravi ljudi». Iz ovoga se razabire da su to zapravo bile preteče današnjih industrijskih DVD-ova, čiji članovi su bili u radnom odnosu, za što su dobivali plaću, a kao dragovoljni vatrogasci su djelovali samo kada se ukazala nužda;

5. Konačno, postojale su i PRIVATNE VATROGASNE POSTROJBE, pa sam naziv govori da su njih financirale privatne tvrtke, pogotovo iz oblasti industrije. Tih privatnih vatrogasnih postrojbi je bilo u pravilu samo u jakim industrijskim središtima odnosno prema željama i potrebama onih, tko ih je financirao. Tako se ističu primjeri tadašnje Budimpešte, koja je imala 6 privatnih postrojbi, a za privatnu postrojbu, formiranu za zaštitu žitnih mlinova, bilo je primljeno čak 400 ljudi. Ili pak, privatna postrojba u brodogradilištu je brojala 100 ljudi, postrojba velike tvornice «GANZ» je imala 60 vatrogasaca, itd.

………

 

Bez obzira na sve teškoće, pogotovo materijalne prirode, jer novaca nikada nije bilo dovoljno, pa bez obzira na društveni sistem ili stupanj razvoja društva,

VATROGASCI PULE SU U RAZLIČITIM NASTUPIMA PROTEKLIH  GODINA, MNOGO PUTA OSVJETLALI SVOJ OBRAZ I OBRAZ SVOG GRADA,

ŠTO NAJBOLJE ILUSTRIRA PODATAK, DA SU UČESTVUJUĆI NA MEĐUNARODNOM TAKMIČENJU VATROGASACA EVROPE, GDJE SU BILI I VATROGASCI BEČA, BUDIMPEŠTE, LONDONA, PARIZA, itd, A KOJE JE ODRŽANO DALEKE 1910 GODINE U TORINU,

 

OSVOJILI PRVO MJESTO

I ZLATNU MEDALJU, FASCINIRAJUĆI ŽIRI I GRAĐANE TORINA SVOJOM MLADOŠĆU I MIŠICAMA.

ONI SU UZ ZLATNU MEDALJU, DOBILI I VELEBNI PEHAR, TADA PROCIJENJEN NA VRIJEDNOST OD 13.000 KRUNA!

 

Nema druge, bili su to pravi momci ! ! !

 

Video... :: ...Povijest